Share this post

Ratovi predstavljaju tragično iskustvo cjelokupnog čovječanstva. Rat možemo definirati kao organiziran oružani sukob koji se vodi između država i na razini država ili, pak, subjekata nedržavnog značaja. Zajedničko svim ratovima jest da se uvijek odlikuju ekstremnim nasiljem, velikom ljudskom patnjom, destrukcijom okoliša i gospodarskim uništenjem. Britanski vojni povjesničar John Keegan ustvrdio je da je rat univerzalni fenomen čiji je oblik i opseg definiran u svakom društvu posebno. Dok je pruski general i vojni teoretičar Carl von Clausewitz smatrao kako je rat nastavak politike drugim sredstvima.

Robert Mikac, izvanredni profesor, Fakultet političkih znanosti

Izvor: zastita.info

Unutar projekta „Correlates of War“ znanstvenici Sveučilišta u Michiganu identificirali su i analizirali 654 ratna sukoba u periodu između 1816. i 2007. godine. Utvrdili su kako je 95 ratova (14,5 posto) imalo obilježje klasičnih konvencionalnih sukoba između redovnih vojski nacionalnih država, a 559 ratova (85,5 posto) bili su građanski ratovi, ratovi protiv pobunjenika i ratovi između nedržavnih elemenata koji nisu imali namjeru preuzeti vlast u nekoj državi. Završetkom Hladnog rata produbljuje se razlika između konvencionalnih i svih ostalih ratova. U razdoblju od 1990. do 2007. godine zabilježeno je ukupno 76 ratova u cijelom svijetu.

Od tog broja njih devet (11,85 posto) bili su klasični konvencionalni ratovi, a 67 ratova (88,15 posto) imalo je karakteristike iz grupacije ostalih ratova.
Tijekom cjelokupne ljudske povijesti procjenjuje se kako je bilo oko pet tisuća ratova, od čega je najveći broj vođen na tlu Europe. Paralelno s time, brojne su ratove europske kolonijalne sile pokretale u najrazličitijim dijelovima svijeta gdje im je rat služio kako središnja poluga u osvajanju i bogaćenju vladajućeg staleža. Europa je potom bila poprište i dva svjetska rata, premda nisu svi dijelovi svijeta bili zahvaćeni razaranjima i strahotama. Dok u suvremenom dobu, nakon ratova na prostoru bivše Jugoslavije smatralo se kako je doba konvencionalnih ratova u Europi završeno. No očito tome nije tako, na što ukazuje rat pred našim očima koji se dešava ovih dana u Ukrajini.

Klasifikacije ratova

Postoje brojne klasifikacije ratova. Navedimo tek neke od njih. Prema društveno-političkoj podjeli ratove dijelimo na napadačke i obrambene, nepravedne i pravedne. Prema ciljevima na: koalicijske, kolonijalne, protukolonijalne, nacionalno-oslobodilačke, ustaničke, protupobunjeničke, građanske. Prema intenzitetu na ratove niskog, srednjeg i visokog intenziteta. Prema prostoru na svjetske, regionalne i lokalne. Prema vremenu u povijesti na doba masovnog pješaštva, doba kamenih fortifikacija, doba pušaka i jedara, doba mehaniziranog ratovanja. Prema doktrinama i pokretljivosti na iscrpljujuće, manevarske, gerilske, pozicijske i asimetrične. Prema geografsko-klimatskim značajkama: prašumski, pustinjski, planinski, pomorski, urbani, mješoviti. Prema vrsti oružja: konvencionalni, nuklearni, biološko-kemijski. Prema specijalnim oblicima: informacijski, psihološki, cyber, hibridni. Rat u Ukrajini ima već sada brojna obilježja različitih klasifikacija ratova, a vjerojatno će poprimiti još poneka.

Rat u suvremenom dobu bez obzira na njegov oblik morao bi predstavljati zadnje legitimno sredstvo u obrani i zaštiti države i društva, ključnih resursa i kritičnih infrastruktura kad ne postoji niti jedna druga opcija koja se može koristiti u realizaciji političkih ciljeva. U suštini, trebao bi predstavljati legitiman čin obrane, pravedno sredstvo suprostavljanju agresiji i napadu, kada su iscrpljene sve društvene i političke mogućnosti sprječavanja i izbjegavanja oružanog sukoba. Jer u konačnosti, u ratu nema pobjednika, dugoročno svi su poraženi. U tom svjetlu nastaje ovaj tekst, kao protivljenje nepravednim napadačkim ratovima i kao potpora miru. Središnji fokus predstavlja osvrt na prvi tjedan rata u Ukrajini (24.2. – 3.3.2022. godine) i stanje svijeta u kojem se nalazimo te se želi istaknuti određen broj poruka.

Ovih dana mnogi ljudi diljem svijeta s pravom su fokusirani na rat u Ukrajini, brojni političari i analitičari predstavljaju analize, uzročno-posljedične veze, tumače pokrete snaga, razvijaju scenarije i predviđaju moguće ishode. Aktivirali su se brojni slojevi društva, ljudi žele pomoći, pružiti potporu, doprinijeti da se rat zaustavi. Zauzimaju se pozicije, broje se oni koji ne gledaju na stanje stvari kao većina, polarizira se situacija, rastu osjećaji netrpeljivosti prema Rusiji i ruskom narodu. Nitko više ne priča o COVID-19 pandemiji, a svijet ide iz krize u krizu. Trenutna situacija je takva da ju je vrlo teško racionalno objasniti, jer kako je, napisao američki politolog Samuel P. Huntington stvarni svijet čine spojevi iracionalnosti i nekonzistentnosti gdje fenomeni koji nas okružuju nikad ne djeluju prema zakonima ljudskog razuma. Tako je i ovaj rat vrlo teško shvatiti, još teže objasniti i bez obzira koliko se trudili nikad neće biti moguće dati njegovu jedinstvenu sliku jer se navedeni dešava u višeslojnim dimenzijama prostora i vremena s mnoštvom aktera različitih pobuda.

Iracionalni napad na Ukrajinu

Iracionalan napad na Ukrajinu i rat na njezinom tlu je tragedija sama po sebi, koja je vidljiva cijelom svijetu i većina ljudi diljem svijeta ju prati. No, pored ovog rata, postoje i drugi aktivni sukobi, oružano nasilje i ratovi diljem svijeta koji ne pobuđuju niti djelić pažnje kao rat u Ukrajini. Američki think-tank Council on Foreign Relations putem vlastite platforme za praćenje sukoba koji predstavljaju interes za SAD trenutno prati 27 ratova i sukoba te kriza koje imaju potencijal prerasti u oružani sukob. Njemačka kompanija Statista, specijalizirana za prikupljanje i obradu podataka navodi kako je trenutno 40 zemalja diljem svijeta izloženo određenom obliku rata ili unutarnjeg sukoba. International Crisis Group izdvaja deset sukoba koji tijekom 2022. godine zahtijevaju najviše pažnje (prvi na listi je rat u Ukrajini). Rat u Ukrajini pobuđuje najviše pozornosti iz nekoliko razloga. Prvi, napad je izvršen od strane globalne nuklearne sile. Drugi, ulozi u ovom ratu nadilaze prostor sukoba. Treći, napad je izvršio režim koji ima na raspolaganju toliku količinu naoružanja da može u apsolutnim okvirima u potpunosti uništiti Ukrajinu, većinu čovječanstva, ali i u konačnosti izazvati kraj života na Zemlji. Četvrti, Rusija je stalna članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda i može blokirati sve odluke koje joj ne idu u prilog te paralizirati proces donošenja odluka u Vijeću. Pored toga, na Europljane i narode koji su bliže ovom ratu sukob ima veći utjecaj nego na ljude u drugim dijelovima svijeta.

Svaki sukob i rat imaju svoje uzroke. Bivši američki državni tajnik Henry Kissinger upozoravao je na probleme i podjele ukrajinskog društva, kako Ukrajina treba biti most između Zapada i Rusije koja se neće priklanjati niti jednoj strani, te treba razvijati specijalne odnose s obje strane. Kako Zapad treba shvatiti da Ukrajina nije samo susjed Rusiji i kako ruski stratezi oduvijek nacionalnu sigurnost promatraju putem sigurnosnih krugova okolo Rusije. Američki politolog i profesor John Mearsheimer izravnu poveznicu sa sadašnjom situacijom vidi u neshvaćanju Zapada, prvenstveno američke vanjske politike vezano uz uključivanje Ukrajine u zapadne integracije, što je kod političkog i sigurnosnog režima u Rusiji shvaćeno kao značajna prijetnja nacionalnoj sigurnosti, ili bolje rečeno sigurnosti vlastitog režima.

Pojedini analitičari smatraju kako je političko vodstvo Ukrajine bilo navučeno obećanjima o brzoj integraciji u zapadne asocijacije i nisu prepoznali rizike, opasnosti i prijetnje koje se otvaraju na tom putu. Sadašnji rat dodatne poticaje ima u anektiranju Krima i njegovom pripajanju Rusiji, potpori separatističkim snagama u Donbasu, kao i vrlo različitom tumačenju mirovnog Sporazuma iz Minska. Predsjednik Rusije Vladimir Putin prije samog napada na Ukrajinu iznio je svoje viđenje stanja stvari i argumente, koje je teško shvatiti i prihvatiti. Prva poruka ove analize glasi: Bez obzira na bilo koje uzroke, tumačenje prethodnih situacija i očito različito shvaćanje povijesnih činjenica – pokretanjem napada na Ukrajinu, započinjanjem rata i razaranjem poništene su sve mogućnosti da se na agresora i žrtvu gleda kao na jednake aktere ovog sukoba. Napad na Ukrajinu svrstao je njegove nalogodavce, izvršitelje na najvišim razinama i pomagače na „krivu stranu povijesti“, gdje njihov čin nema opravdanja bez obzira na sve prethodne različite političke i osobne stavove.

Ne smijemo izjednačavati cijelu Rusiju i ruski narod s nalogodavcima

Do sada u ovom tekstu posebna pozornost je posvećena kako se za agresiju na Ukrajinu ne bi okrivila Rusija i ruski narod. Navedeno je jako važno. Brojni Rusi i Ruskinje otvoreno su se suprotstavili ovom ratu, javno protestiraju u brojnim ruskim gradovima i velik dio njih je zbog toga pritvoren. Brojne ruske javne ličnosti otvoreno su protiv rata, žale zbog njega i mole ukrajinski narod za oprost. Druga poruka ove analize jest kako ne smijemo generalizirati stvari i izjednačavati cijelu Rusiju i ruski narod s nalogodavcima i najvišim razinama političkog i sigurnosnog režima koji su ovaj rat isplanirali i pokrenuli. Ove druge nije potrebno posebno adresirati (nije to cilj ovog teksta), dok će prvi (Rusija i ruski narod) biti velike žrtve ovog rata. Navedeno je potrebno stalno imati na umu.

Sljedeće bitno je obratiti pozornost na ratnu dinamiku u ovih prvih tjedan dana sukoba (24.2. – 3.3.2022. godine). Evidentno je kako agresor ima inicijativu, bira mjesto i vrijeme sukoba te se nadziru strateška i operativna gravitacijska središta kojima nastoji ovladati. Ulaziti u trenutnu taktiku i način provedbe napadnih i obrambenih akcija, linija operacija i razvoj na terenu nije namjera ovog teksta jer treba imati u vidu kako je napadač globalna vojna sila, koja ima na raspolaganju toliku količinu naoružanja da može u apsolutnim okvirima u potpunosti uništiti Ukrajinu, te je u poziciji da bira što će od raspoloživog arsenala koristiti i koliku destrukciju napraviti. Za to vrijeme, treba pozdraviti odlučnost stanovnika Ukrajine da se brane i ne dopuste okupaciju svoje zemlje. Treća poruka jest kako bez obzira što sukob traje treba na svim stranama tražiti diplomatsko rješenje i zaustavljanje rata. Dok trenutnu energiju koji mnogi ulažu u predviđanja što bi se sve moglo desiti na bojnom polju trebalo bi usmjeriti u potporu mirovnim pregovorima.

Vezano uz navedeno potrebno je skrenuti pozornost kako pojedini političari na Zapadu ne rade u tom cilju jer svjesno ili nesvjesno pridonose zaoštravanju sukoba i otežavaju kako sadašnje no isto tako i buduće pozicije Rusije i Ukrajine. Potrebno je navesti samo jedan evidentan primjer, Zapad se ujedinio i čini brojne stvari kako bi ekonomski oslabio Rusiju pri čemu stvara trenutnu, ali i dugoročnu štetu brojnim sektorima i prvenstveno ljudima u Rusiji koji nemaju poveznicu s ratom, gdje su mnogi od njih i protivnici rata. Sankcije prema Rusiji od 2014. godine pokazale su kako navedene nemaju nikakva utjecaj na vladajući režim već stvaraju probleme ljudima i anti-zapadno raspoloženje među njima. Četvrta poruka jest kako u nastojanju pomoći i potpori Ukrajini treba biti vrlo pažljiv da se ne stvara nepotrebna šteta koja će imati dugoročno značajne izravne posljedice za Rusiju, ruski narod i druge narode koji žive u Rusiji, neizravno i za sve ostale. Ne možemo niti zamisliti sve izazove i probleme koji bi se mogli desiti da Rusija propadne kao država (kontrola njezinog nuklearnog naoružanja, kontrola teritorija koji se proteže kroz 11 vremenskih zona, obnavljanje ugašenih sukoba po rubovima njezinog teritorija). Svijet nije bio spreman za rat u Ukrajini, a još manje je spreman za izazove koji bi se mogli desiti ako bi se krenulo na sustavno urušavanje Rusije.

Trenutni sukob ima puno više otvorenih pitanja nego kvalitetnih odgovora. Vrijedno je istaknuti kako bez obzira na neprijateljstvo u prvih tjedan dana ovog rata prvi pregovori ruske i ukrajinske strane održani su 28.2., a drugi najavljeni za 3.3.2022. Navedeno je potrebno pozdraviti i treba pružiti potporu pregovorima kako bi otvorili put prema prekidu rata. Jer u konačnosti svaki rat jednom bude završen: pobjedom, porazom ili pregovorima. Svi bi se trebali zalagati za pregovore i što raniji završetak rata. No kako god da rat završi treba raditi na tome da ostane što manje štetnih posljedica. Stoga je sljedeća poruka usmjerena na postavljanje bitnih pitanja za period nakon rata: Kakav svijet možemo očekivati nakon rata? Što je potrebno mijenjati? Kako povećati ulogu drugih slojeva društva u političkom odlučivanju naspram neopravdano sveobuhvatne dominacije političara koji često pokazuju kako nisu dorasli izazovima s kojima se svi zajedno susrećemo, a oni samostalno odlučuju?

Agresija ruskog režima na Ukrajinu nema opravdanja

Svijet kakav danas poznajemo stvoren je nakon završetka Drugog svjetskog rata kada su lideri država pobjednica oblikovali globalnu političku i ekonomsku realnost prema vlastitoj viziji uz dominaciju „zapadnih“ institucija u kojima glavnu riječ ima mali broj privilegiranih ljudi iz svijeta politike, ekonomije i financija. Takav svijet i njegove glavne institucije i poluge ne ispunjavaju potrebe i očekivanja najvećeg broja ljudi, nedovoljno kvalitetno i učinkovito se bave izazovima o kojima svi ovisimo (klimatske promjene, degradacija okoliša, siromaštvo, pristup pitkoj vodi i hrani, raslojavanja, prisilne migracije) i doprinosi sukobima, nasilju i ratovima diljem planete. Rat u Ukrajini produkt je ovakvog svijeta. Tako da taj isti svijet treba značajan zaokret u pristupu ključnim problemima i izazovima suvremenog doba. Navedeno predstavlja predzadnju poruku ovog teksta.

Zadnja poruka je najkraća, najizravnija i najvažnija: Agresija ruskog režima na Ukrajinu nema opravdanja. Potrebno je što prije moguće zaustaviti rat pregovorima između ruske i ukrajinske strane. Zapad treba pružiti potporu Ukrajini i pregovorima te učiniti sve kako bi napravio što manje štetnih posljedica za period nakon rata.